Stari i Novi zavjet prožeti su trenucima Božje objave pred čovjekovim očima. Ti se trenuci često doživljavaju kao prodor božanskog svjetla kroz zid – ili ipak samo kroz zastor? –, prodor koji našem shvaćanju skriva vječnu Bît. Ovaj se bljesak provlači kroz cijelu Bibliju, za njim se čezne i nada, a ipak se uvijek pojavljuje neočekivano i iznenada: Ilija napušta zemlju u vatrenim kolima; Mojsiju Jahvin glas progovara u gorućem grmu; mudraci s Istoka slijede svjetleću zvijezdu; a kroz ljudski Isusov lik prozire se nadnaravni sjaj Njegovog božanstva na Brdu preobraženja. I Svoj ponovni dolazak, konačnu objavu, Krist je opisao jednom metaforom svjetla: „Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina čovječjega“ (Mt 24, 27).
Blagdan Bogojavljenja – objave Gospodinove – počeo se slaviti u istočnoj Crkvi već u 3. stoljeću, doduše kao blagdan Božića, tj. usmjeren na otajstvo rođenja, ali i na Kristovo krštenje. Zapadna Crkva slavi ga od kraja 4. stoljeća u znak sjećanja na dolazak tri mudraca u Betlehem. Iz oba ova izvora naposljetku je nastalo bogatstvo blagdana: shvaćao se kao slavlje objave Boga-Kralja Krista koji preuzima Svoju vladavinu nad Kraljevstvom Božjim. Dakle, u staroj Crkvi bio je blagdan Krista Kralja.
Pri tome se sažimaju tri objave: pojava tri mudraca, a time svijeta pogana – znak da su i oni pozvani svečano navještenje Isusovog sinovstva kroz Oca prilikom krštenja (teofanija i kristofanija) – sjećanje na to i kod nas: blagoslov vode Sveta tri kralja objava vladarske moći Isusa Krista nad elementima prilikom svadbe u Kani.
Sve se to zrcali u liturgiji. U introitusu Mise stoji: „Evo, dolazi Gospodar, Gospodin, u ruci mu kraljevstvo, moć i vlast“. U čitanju slijedi osloboditeljski zaziv kojega Izaijino proročanstvo konačno vidi ispunjenim: „Ustani, zasini, Jeruzaleme jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom“ (Iz 60,1).
Tada se pred nama rasprostire cijela Izaijina vizija: „Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje“ (Iz 60, 2-6).
Ovo predskazanje naslućuje se u Evanđelju po Mateju (Mt 2, 1-12). Mudraci prinose Djetetu zlato i tamjan, kako je vidio Izaija. Ovi su darovi na Istoku pravni čin, znak priznavanja jedne osobe kao Boga i kralja, znak podvrgavanja pod njegovu vlast. Od sada tri čovjeka slijede naredbe tog Gospodina te se mimo Heroda vraćaju u svoju zemlju. Treći dar kojeg su donijeli bila je gorka smirna koja je u davnini bila vrlo cijenjena kao medicinska tinktura i mirisno ulje. Crkva ju je shvaćala kao ukaz na Isusovu spasiteljsku moć, ali i kao predznak Njegovog gorkog trpljenja.
U usporedbi s Izaijinim tekstom Matejev se opis doima vrlo sažetim i trijeznim, ali postaje zastrašujuće jasno kako se već pri Božjem dolasku na svijet dijele duhovi – da, kako se odmah dramatski sukobljuju svjetovi i svjetonazori. Tu su na jednoj strani sanjari koje njihova čežnja tjera preko granica svakodnevice, pri čemu se tri maga koji su promatrali konstelacije zvijezda mogu zamisliti kao osobenjaci, nešto osobito u očima njihovog okruženja. Nasuprot njima stoje predstavnici svjetovne i religiozne elite u Jeruzalemu.
Mudraci su bili u potrazi za temeljem – za ciljem i smislom postojanja, za razlogom zbog kojeg se isplati živjeti. Kako su istraživali prastare predaje, vjerovali su u židovskog kralja koji se trebao roditi, te da će konačno naći Jednoga, najvišeg Gospodina kojemu su jedinom željeli služiti. Kada se pojavila neobična zvijezda, odmah su se uputili – u povjerenju u mudrost predaje – na mukotrpno putovanje, a njihov je cilj dakako bio Jeruzalem. Jer: gdje bi se inače moglo roditi kraljevsko dijete? Ipak, Jeruzalem za njih postaje mjestom novog i na početku zbunjujućeg naputka: novorođeno dijete dakle nije bilo dijete kralja Heroda? Tek kada su čuli ovaj nalog i uputili se na put za Betlehem, ponovno su vidjeli zvijezdu i pri pogledu na nju doživjeli beskonačnu radost sigurne ispunjenosti. U ovom svjetlu – a kroz vanjsku neuglednost – prepoznali su Svetu Obitelj onakvom kakva ona jest te Dijete kao vladara svijeta kojega su tražili, kojemu su sada smjeli služiti. To znači da su Ga u slobodi primili kao svog Gospodina.
Stvarnost ne pokazuje ništa osim siromaštva jedne jednostavne obitelji i – kao protusliku – svjetovnu moć i religioznu učenost u Jeruzalemu. Ovdje je već stoljećima poznato proročanstvo o dolasku Božjem u Njegov narod u obliku Kneza mira, Mesije kojega je sâm Bog pomazao. A ipak, predodžba da bi se sada mogao roditi izaziva panični užas. Da se Herod boji za svoje prijestolje, ne čudi ni najmanje, ali veliki svećenik i pismoznanci, religiozni nositelji službe i teolozi? Oni mogu dati točan podatak gdje se novorođeni Kralj-Mesija mora nalaziti, ali se sami ne upućuju na put. Iščekivanje je odavno postalo pobožnim stavom, ono se njeguje kao tradicija, ali se zapravo više uopće ne iščekuje, već se što je moguće nesmetanije želi nastaviti s vlastitim životom. Sveti Augustin naziva pismoznance putokazima koji pokazuju put, ali se sami ne pomiču.
I to ne vrijedi samo za moćne i obrazovane, već očito i za jednostavne ljude. „Kada to doču kralj Herod“, piše u Evanđelju po Mateju, „uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime“ (Mt 2, 3). Čini se da se nitko ne upućuje „preko“ u obližnji Betlehem, poput pastira u božićnoj noći. Smisao za stvarni život, zdrav ljudski razum odraslog čovjeka stoje nasuprot odlaska; instinktivna obrana od svega izvanrednog. A mi? Kako bismo mi reagirali kada bi se danas ispunilo ono što je odavno naša kršćanska nada? Kako bismo mi reagirali na munju koja nagoviješta ponovni Kristov dolazak?
Rođenje Djeteta i susret mudraca s Njim bili su usađeni u svakodnevicu tog vremena. Čudo Božjeg dolaska bilo je skriveno u siromaštvu. U Evanđelju po Mateju odmah nakon posjeta maga uslijedio je bijeg Svete Obitelji u Egipat pred Herodovom zatorničkom voljom (Mt 2, 13-18).
A ipak je iz ovog susreta proizašlo svjetlo koje se više nije ugasilo. Rasplamsalo se već nakon 50 godina, i to ne više sa strane, na rubu svijeta, već u središtima antičkog obrazovanja, u Ateni i Rimu. Danas božićna svjetla često služe trgovini i promidžbi, a ipak naknadno svijetle kao znak početka, velike radosti i dobrote koji izlaze iz njih. Zvijezda još uvijek svijetli. Od onih malobrojnih koji su nekoć došli u Betlehem nastalo je mnoštvo, ali pri tom ostaje da se oni stvarni vjernici u svom vremenu pojavljuju kao malobrojni i možda također kao čudaci.
Za proroka Izaiju događaji budućih stoljeća saželi su se u jednu jedinu viziju –skromni posjet mudraca u Evanđelju po Mateju izgradio je početak pokreta koji više ne prestaje. Ljudi mnogih generacija vidjeli su zvijezdu, pronašli su je protumačenu u Pismima i slijedili je. I napokon su ugledali Onoga koji je naizgled tako bespomoćan, a ipak postaje ishodištem jedne veličanstvene radosti koja ih sve obuhvaća. Ako pogledamo stoljećima unatrag, tada se naše oči otvaraju za neprekidnu i uvijek rastuću povorku poznatih te mnogih neznanih svetaca – nesavršenih i grešnika. Vidimo hodočašće svijeta kojeg je prorekao Izaija, svijeta koji Djetetu želi staviti pred noge sve što je lijepo i dragocjeno – kao darove prepunog srca.
(Ratzinger, Joseph. Weihnachtspredigten. München : Erich Wewel Verlag, 1998. Str. 51f.)
Dr. phil. Helga Böse Za Bitno.net prevela: H.P.
Izvor: Bitno net